U medijima se sve češće pojavljuju informacije koje ukazuju na postojanje velikog broja korisnika kredita koji su tužili banke za vraćanje novca datog na ime naplate troška obrade kredita, ali šta je trošak obrade kredita i zašto je on nezakonit?
Trošak obrade kredita bi, po logici banaka u Srbiji, trebalo da predstavlja cenu usluge koju banke činom odobravanja kredita pružaju korisniku. Međutim, znamo da cenu usluge, u skladu sa zakonom, predstavlja samo kamata koju korisnik kredita plaća banci, a ne nekakav trošak banke na ime obrade kredita.
Kamata kao cena kredita u sebi sadrži ne samo zaradu banke, već pokriva i naknadu troškova koje banka ima prilikom odobravanja kredita (na primer, platu bankarskog službenika koji radi na tim poslovima).
Dodatan razlog zbog koga takozvani trošak obrade kredita ne može predstavljati cenu bankarske usluge možemo videti na sledećem, jednostavnom primeru:
Osoba A uzima stambeni kredit od banke u iznosu od 100.000,00 EUR, a osoba B uzima stambeni kredit u iznosu od 50.000,00 EUR. Obe osobe su imale načelno iste troškove prilikom zaključenja ugovora o kreditu. I osoba A i osoba B su platile naknadu kreditnom birou, naknadu za upis hipoteke, premiju osiguranja NKOSK-u, kao i trošak obrade kredita u iznosu od 2,5% od odobrenog iznosa kredita. Međutim, na ime troškova obrade kredita, osoba A je platila iznos od 2.500,00 EUR, a osoba B iznos od 1.250,00 EUR. Sada dolazimo do ključnog dela, a to je pitanje da li je banka zaista imala duplo veći trošak prilikom obrade kredita osobe A? Naravno da nije. Nije, zato što su kredit osobe A i osobe B odobravali službenici zaposleni na poslovima obrade koji su u banci zaposleni i koji da bi odobrili jedan stambeni kredit, nebitno na koji iznos on glasi, moraju odraditi u suštini iste poslove, pregledati istu dokumentaciju, koristiti iste modele ugovora. Trud i rad koji oni ulože prilikom odobravanja kredita osobi A i osobi B je apsolutno identičan.
Šta banke u Srbiji kažu na sve ovo?
Argumenti su uglavnom isti i ogledaju se u sledećem: banka nije primorala klijenta da tu naknadu plati, već je on na to sam, svojom slobodnom voljom pristao, a kada je već pristao, onda tu ne može biti ničega nezakonitog.
Da je ovo netačan argument pomenućemo samo par razloga:
- zakoni u Srbiji koji regulištu ugovor o kreditu, kao cenu koštanja kredita predviđaju samo kamatu, ne i troškove obrade kredita;
- banka je jača ugovorna strana sa kojom korisnik nema mogućnosti da pregovara o sadržini ugovora o kreditu, već samo da unapred pripremljeni tekst ugovora prihvati ili ne.
Zakon o obligacionim odnosima zato i predviđa da se odredbe tipskih (formularnih) ugovora moraju tumačiti u korist slabije ugovorne strane, odnosno u ovom slučaju klijenta banke;
- klijenti banke imaju zakonsko pravo da ih banka detaljno informiše o tome šta su to zapravo troškovi obrade kredita, odnosno na šta se oni odnose i kako su obračunati. Banke u Srbiji o tome nikada nisu informisale klijente, nikada osoba A nije zapravo znala zbog čega obrada njenog kredita košta 2.500,00 EUR, a obrada kredita osobe B 1.750,00 EUR;
- na kraju, jedna od osnovnih načela u pravnom sistemu Srbije su načelo savesnosti i poštenja, te načelo dobre poslovne prakse.
Da li se banka koja na ovako netransparentan način koristi slabijom pregovaračkom moći svojih klijenata, te im praktično iznuđuje novac, pridržava ovakvih načela?
Mogu li klijenti banaka tražiti svoj novac nazad? Kakva je praksa sudova?
Sudovi u Srbiji su već duže vremena jasno na stanovištu da banke nemaju pravo da od klijenata naplaćuju poseban iznos na ima troškova obrade kredita, već samo iznos na ime kamate. Ovo nije skorašnja praksa sudova, kako se predstavlja. Ovakve presude se donose već gotovo dve decenije. Međutim, snaga bankarskog sektora je takva da može uticati na to da ovakve stvari prođu gotovo nezapaženo. Jednostavno, bankama se isplati da ih mali broj korisnika tuži i dobije svoj novac nazad, a da mnogo veći broj korisnika ostane pasivan, te samim tim banci donese dodatan, nezakonit, profit.
Rok u kome klijenti banaka mogu tražiti povraćaj nezakonito naplaćenog troška obrade kredita iznosi 10 godina od dana naplate jer sudovi ovakve zahteve kvalifikuju kao neosnovano obogaćenje (banke). Takođe, zajedno sa pravom na povraćaj novca, klijenti imaju pravo i da traže zakonsku zateznu kamatu na plaćeni iznos i to od momenta plaćanja pa sve do momenta vraćanja ovakvog iznosa.
Izvor: kamatica.com
