U Srbiji, počev od 2011. godine, na snazi je Zakon o zaštiti korisnika finansijskih usluga koji bankama zabranjuje da potraživanja koja imaju prema građanima prodaju bilo kome ko nije banka.
Jedna od namera kojom se zakonodavac vodio bilo je sprečavanje banaka da potraživanja prema klijentima prodaju pravnim licima koja se profesionalno bave naplatom potraživanja i koja su, u cilju naplate ovih potraživanja, praktikuju izuzetno nasrtljivu poslovnu praksu, koja je takođe zabranjena i koja se ogleda u učestalom, gotovo svakodnevnom zvanju dužnika, slanju opomena, pa čak i kontaktiranju njegove porodice. Međutim, banke su pronašle novi način na koji uspevaju da faktički ostvare isti cilj kao i kada je u pitanju prodaja potraživanja.
Ova praksa banaka ogleda se u zaključivanju tzv. Ugovora o servisiranju i naplati potraživanjasa pravnim licima koja se profesionalno bave naplatom potraživanja. Ovaj modalitet naplate potraživanja se najčešće koristi kod visokorizičnih potraživanja na čiju naplatu banke ne žele da dalje troše svoje resurse.
U ovim slučajevima, sve tekuće troškove finansiranja postupka naplate potraživanja snosi pravno lice sa kojim je banka zaključila ugovor, a ne banka. Banka na ovaj način i dalje ostaje formalni vlasnik takvih potraživanja, iako sve radnje u vezi sa naplatom preduzima pravno lice. Na ovaj način banke zaobilaze zabranu prodaje ovakvih potraživanja, koja je propisana zakonom, dok efekti koje dužnik trpi ostaju gotovo identični slučajevima kada je banka imala pravo da potraživanje proda pravnim licima koja se bave naplatom potraživanja.
Po eventualnoj naplati potraživanja, pravno lice kao nagradu dobija određeni procenat od potraživanja (koji može biti i preko 90%), čime se dolazi do gotovo iste situacije kao i da je potraživanje od starta i u celosti otkupljeno. Visina procenta koji kao “nagrada” za uspeh u naplati pripada pravnom licu zavisi od vrste i naplativosti potraživanja, odnosno rizičnosti naplate, visine potraživanja, boniteta dužnika i slično.
Nakon što sa bankom zaključe ovakav Ugovor, pravna lica kreću sa slanjem opomena pred utuženje i učestalim pozivima građanima – dužnicima, zvanično se predstavljajući kao agenti banke čije je potraživanje. Dužnicima se ne dostavlja niti jedan dokaz o osnovanosti i visini potraživanja banke, a kamoli obračun kamate koja je u ogromnom broju slučajeva znatno veća od samog iznosa dugovanja. Klijenti banke se ubeđuju kako je njihovo dugovanje nesporno i kako ga moraju platiti u celini ili uz delimičan otpis kamate. U suprotnom, stavlja im se u izgled sigurno pokretanje sudskog postupka i naplata potraživanja banke prinudnim putem, uz latentne pretnje izuzetno visokim troškovima posupaka, koji takođe padaju na teret dužnika.
Ukoliko je klijent u mogućnosti i ukoliko podlegne pritisku, on će dug koji mu se stavlja na teret izmiriti.
Međutim, ukoliko nije, banka posredstvom pravnog lica koje je angažovala, angažuje advokate koje to pravno lice odabere, a koji će protiv klijenta pokrenuti sudski postupak. U sudskom postupku banka gotovo uvek visinu dugovanja klijenta dokazuje isključivo svojim jednostrano sačinjenim ispravama (kartica prometa po partiji, bančin obračun kamate i sl), ali ne dokazuje da je klijent zaista i podigao novac kojim se duži. Ukoliko tuženi klijent nepripremljen dođe na suđenje i ne ospori da je novac podigao, odnosno ne istakne da banka nije dostavila priznanice ili drugi relevantan dokaz o tome da je klijent zaista podigao novac, da iznos kojim se duži nije tačan, da obračun kamate nije pravilno izvršen, a što se kod stranaka koje nemaju znanja o pravu dešava, sud nema drugog izbora nego da usvoji postavljeni tužbeni zahtev banke sa sve kamatom i troškovima postupka.
Sud to mora učiniti jer klijent, odnosno tuženi, nije na adekvatan način osporio ni osnov ni visinu postavljenog tužbenog zahteva. Na taj način presuda po kojoj klijent duguje novac banci postaje pravnosnažna, izvršna i na kraju neosporiva – konačan dokaz osnovanosti i visine potraživanja za koje možda nisu ni prezentovani odgovarajući dokazi. Banka će onda posredstvom pravnog lica koje joj servisira potraživanje, odnosno posredstvom advokata i izvršitelja koje je to pravno lice odabralo, a banka ovlastila, krenuti u naplatu svog „potraživanja“ prema klijentu. Potraživanje će biti naplaćeno, a klijent, odnosno „dužnik“ nikada neće prihvatiti činjenicu da je dugovao baš toliki iznos koji je na kraju (prinudno) morao platiti.
Relevantan dokaz ne može biti jednostrano sačinjena kartica prometa po partiji tekućeg računa, već priznanica sa potpisom dužnika da je novac zaista i podigao, čekovi koje je klijent izdao, a banka isplatila, slipovi od kreditne kartice kojom je klijent vršio plaćanja i slično. Dakle, relevantni dokazi su oni dokazi iz kojih se može zaključiti da li je, kada i na koji način klijent raspolagao novcem koji mu je banka stavila na raspolaganje. U delu koji se tiče obračuna kamate, važno je uvek proveriti na koje iznose i od kog datuma je banka obračunavala kamatu, kao i koju je kamatnu stupu primenila i koji metod obračuna (prosti ili konformni). Tek kada banka pruži klijentu, odnosno sudu sve ove dokaze i ako iz njih proizilazi osnovanost njenog potraživanja, dužnik ga treba platiti.
Ono što se dešava u nekim sudskim postupcima koji se ovim povodom vode, a ukoliko dužnik dosledno i u potpunosti osporava osnovanost i visinu bančinog zahteva je da banka povuče tužbu kako se ne bi izlagala daljim troškovima i mogućnosti gubitka spora.
Međutim, ukoliko dužnik na tome u sudskom postupku ne bude insistiro, sud to ne može učiniti umesto njega. Sud u tom slučaju mora činjenične navode banke i njenih punomoćnika uzeti kao nesporne (neosporene od strane tuženog dužnika) i usvojiti postavljeni tužbeni zahtev banke. Ukoliko bi sud postupio drugačije, prekršio bi odredbe Zakona o parničnom postupku. Dakle, iako su sudu u tom smislu ruke vezane, dužniku nisu.
Izvor: Kamatica
