Kombinacija masovnog turizma, špekulacija nekretninama, postpandemijska invazija dobrostojećih zapadnjaka, cunami „digitalnih nomada“, navala na „zlatne vize“ i rast kamata i inflacije, pretvorili su potragu za krovom nad glavom u noćnu moru za ogroman broj građana, pogotovu na jugu Evrope.
Idilične slike Portugala, Španije, Grčke, kao savršenih suncem okupanih destinacija, sa pješčanim plažama, živopisnim četvrtima, dobrom hranom i vinom i prije svega niskim cijenama, nemaju puno veze sa stvarnošću, barem iz perspektive lokalnog stanovništva.
Za turiste, u koje god doba godine da dođu uvijek je praznik i većina barem na trenutak počne maštati kako bi bilo lijepo zimsko sivo nebo za stalno zamijeniti suncem južne Evrope.
Kriza koja je između 2010. i 2014. godine bacila na koljena ekonomije južne Evrope, označila je i kraj krhkog balansa između ponude i potražnje kada se radi o tržištu nekretnina, kako kod kupoprodaje stanova, tako i kod iznajmljivanja. Vlade su odlučile da zaigraju na kartu turizma, i to masovnog i jeftinog, pri čemu im je na ruku išao i streloviti uspon kompanije AirBnB, koja je nudila jednostavan način vlasnicima stanova da svoju ponudu prošire na čitavu planetu, prvenstveno bogati Zapad, u kombinaciji sa jeftinim avionskim kartama. Čak i za one sa plićim džepom, sunčani rajevi postali su dostupni tokom cijele godine, jeftin prevoz, jeftin smještaj i jeftina hrana i piće, ukratko, potrošački san.
Digitalni nomadi i manuelni imigranti
Jeftino je relativan pojam, ali kako su inače primanja u južnoj Evropi daleko niža u odnosu na zapad i sjever kontinenta, ono što su južnjacima bile normalne cijene, za turiste iz ostatka Evrope i SAD bilo je smiješno jeftino. Domaći stanodavci tako su brzo zaključili da izdavanje stanova turistima „na dan“, mjesečno donosi puno više para nego dugoročno izdavanje stanova domaćim. U ovoj utakmici domaće stanovništvo sa prosječnim platama od hiljadu eura i daleko nižim minimalcima, nije imalo nikakve šanse protiv stranih turista. Vlasnici stanova su masovno počeli davati otkaze domaćim podstanarima, malo ušminkali stanove i kuće i preorijentisali se na strane turiste.
Zarada od izdavanja jednog stana brzo se pokazala dovoljnom kao podloga za kupovinu još jednog stana ili kuće, a i bankari su radije odobravali kredite nekome ko je kao hipoteku mogao ponuditi već postojeći stan, nego potencijalnom kupcu sa minimalnom platom. Tako je obilje novca sa niskim kamatama poslužilo kao dodatan podsticaj konstantnom rastu cijena.
Broj stanova raspoloživih za iznajmljivanje smanjivao se svakodnevno a cijene su rasle, pa su oni sa kakvim-takvim redovnim primanjima zaključili da je bolje uzeti kredit za stan i otplaćivati mjesečnu ratu, nego li plaćati isti iznos kao podstanar stanodavcu. Kirije su nastavile da rastu i dalje dok su, zahvaljujući kamatama oko nule, mjesečne rate kredita ostajale nepromijenjene.
U potrazi za parama, Vlada Portugala, po uzoru na niz drugih država, ponudila je „zlatne vize“ strancima koji bi potrošili 250.000 eura za kupovinu kuće ili stana. U zamjenu, automatski bi dobijali petogodišnju stalnu dozvolu boravka, bez obaveze da žive u Portugalu, a nakon pet godina bio im je otvoren put i za sticanje državljanstva, što otvara vrata čitave EU.
Rezultat je bio dodatan rast cijena i potražnje, pa su tako oglasi za prodaju pojedinih nekretnina često bili dvojezični, na kineskom i engleskom, što dovoljno govori na koga se računa kao kupca. U 2022. godini, samo u Lisabonu vrijednost nekretnina koje su kupili stranci bila je oko 900 miliona eura, među kojima su Kinezi, Rusi, Brazilci. Naravno, nisu svi kupci bili vlasnici „zlatnih viza“. Na vrhu liste su bogatiji Evropljani, poput Francuza, Italijana i ostalih, koji su već državljani EU, te im nekretnina ne treba zbog toga, već je često riječ o čistoj investiciji.
Turistima su se pridružile i hiljade „digitalnih nomada“, kojima su se takođe dopadali klima, more, sunce, hrana i sve to jeftino u odnosu na njihova primanja i koji bi ostajali nekoliko sedmica ili mjeseci.
Gradovi turistima, predgrađa domaćim podstanarima
U međuvremenu, domaća radnička klasa u potrazi za smještajem koji može priuštiti napuštala je prvo centralne dijelove gradova, gdje se ponuda stanova smanjivala a cijene rasle, seleći se u sve udaljenija predgrađa i gradove u okolici. Dodatan pritisak predstavljao je i konstantan priliv imigranata, kojih je samo u Portugalu 700 hiljada sa urednim papirima i oko 300 hiljada „ilegalaca“, koji se nadaju obećanoj legalizaciji statusa. Većina ilegalnih imigranata prisiljena je da živi u napuštenim ili raspadajućim zgradama, gdje se često u dvosobnom stanu nađe i 15 do 20 ljudi. Sa legalizacijom statusa i oni će barem pokušati da iznajme neki normalan smještaj, ukoliko ga nađu.
Posebna kategorija su izbjeglice iz Ukrajine, kojih je u Portugalu za sada oko 60.000 i koje su takođe doprinijele povećanoj potražnji stanova za iznajmljivanje, a kako se kraj rata ne nazire, teško da će se ovi stanovi ponovo pojaviti na tržištu. Nakon pandemije, uslijedila je i invazija Amerikanaca na Portugal, kojih je za sada oko 10.000 i koji dolaze sa namjerom da ostanu, a s obzirom na američke cijene i primanja cijene nekretnina im nisu problem.
Rezultat povećane potražnje na tržištu nekretnina je da su cijene stanova i kuća u 2022. godini bile duplo veće od cijena u 2015. godini.
Ubrzani rast inflacije i prateće povećanje kamatnih stopa, drastično su pogoršali situaciju. Mjesečne rate za stambene kredite tokom nekoliko mjeseci su povećane za više stotina eura, dok su plate ostale iste, tako da su se sa istim problemom suočili i vlasnici stanova i podstanari – kako platiti mjesečne troškove stanovanja. Rezultat je da je posljednjih mjeseci počeo rasti i broj beskućnika, kojih je samo u Lisabonu registrovano oko 3.000 i sada se mogu vidjeti čitave porodice kojima su krov nad glavom podzemni prolazi koji vode do šoping centara.
Paradoksalno, dok se broj raspoloživih stanova na tržištu smanjuje, pogotovu za iznajmljivanje, u isto vrijeme u velikim gradovima u Portugalu hiljade stanova i kuća stoje prazni. Nekada je razlog što su ih novi vlasnici kupili čisto kao investiciju, da parkiraju pare, a nekada je riječ o čitavim zgradama gdje su nakon smrti vlasnika neriješeni imovinski odnosi, ili su zgrade u poluruševnom stanju, gdje vlasnici očekuju puno više nego što su potencijalni kupci spremni da ponude. Situaciju u Portugalu možda najbolje opisuje ulični grafit u Portu: „Toliko ljudi bez kuća, a toliko kuća bez ljudi“.
Vlasti nemaju rješenje
Problem sa nedostatkom stanova i rastom kirija ubrzano se pretvara u tempiranu socijalnu bombu u većem dijelu Evrope, ali vlade nemaju adekvatna rješenja. U Portugalu, gdje već mjesecima traju štrajkovi i ulični protesti nastavnika, zdravstvenih radnika, željezničara i ostalih, ovi protesti prolaze bez bilo kakvih sukoba. Jedini izuzetak bio je protest protiv rasta kirija i rata stambenih kredita u Lisabonu, koji se na kraju pretvorio u okršaj između policije i protestanata, što se u Portugalu rijetko viđa.
Iste probleme da kirije ubrzano rastu dok se ponuda raspoloživih stanova smanjuje kao rezultat masovnog turizma imaju i u Španiji, Italiji i ostalim popularnim evropskim turističkim destinacijama. Ali ni sjeverna Evropa nije ostala pošteđena. Razlika je što u slučaju Švedske, Danske i Njemačke, jedan od glavnih faktora koji „pumpa“ kirije je ulazak na tržište investicijskih fondova, poput globalnog giganta Blackstone, kao i njihove „mlađe braće“, privatnih penzionih fondova, koji u kupovini hiljada stanova vide profitabilnu investiciju. Nakon kupovine slijede otkazi postojećim stanarima, „ušminkavanje“ zgrada i ponovno izdavanje, samo ovog puta sa puno većim kirijama i podstanarima sa puno dubljim džepovima. Šta će biti sa prethodnim stanarima koji ne mogu priuštiti povećane kirije, u suštini nikoga ne zanima previše.
Dražen Simić
