Četiri jahača apokalipse ponovo jašu, bankarska pohlepa, deregulacija, revizori sumnjivog morala i obveznice bazirane na hipotekama. Prva je potonula američka SVB banka, potom Credit Suisse a zaraza se širi i dalje. Ponovo gledamo isti film kao i 2008. godine, tako da znamo ko će da plati ceh, porezni obveznici, samo se ne zna konačan iznos.
Ko je mogao da pretpostavi da će baš bankarima poći za rukom da naprave ono o čemu su generacije naučnika sanjale – vremensku mašinu. Mašina savršeno radi, iz marta 2023. godine skočili smo u septembar 2008. godine, gledajući ponovo kako se u „tržišnoj ekonomiji“ preko noći jedna „nevidljiva ruka tržišta“ pretvara u vidljivu ruku države koja iz mrtvih vraća propale banke, dok druga ruka zaslužnim za propast isplaćuje bonuse i dividende.
Ovog puta sve je počelo sa američkom regionalnom bankom, Silicon Valley Bank (SVB), koja je sa 212 milijardi dolara aktive na kraju 2022. godine bila relativno mala, u poređenju sa globalnim gigantima. Ono po čemu je SVB bila posebna nije aktiva, već klijenti. Banka se specijalizovala za poslovanje sa startap kompanijama iz Silikonske doline, čiji se poslovni model zasnivao na strategiji „gubimo pare na svakoj transakciji, ali to ćemo nadoknaditi kroz povećani broj transakcija“. Poslovanje startapova se baziralo na konstantnom upumpavanju svježeg novca investitora u nadi da će možda nekada firma ostvarivati i neki profit, sve dok investitorima ne dosadi, a ponosni osnivač krene sa novom briljantnom idejom.
Ovaj tip klijenata tradicionalni bankari jednostavno su izbjegavali i da pogledaju, jer su preveliki rizik, a zarada je neizvjesna, s obzirom da oni u principu i nemaju nekog prometa, jer periodično investitori polože na račun firme nekoliko miliona dolara, koje firma troši na plate i troškove poslovanja.
Klijenti malobrojni – ali bogati
Kako investitori ipak ne nose milione dolara u gepeku, perspektivni startap mora negdje imati račun i tu je svoju šansu našla SVB. Investitori su u startu novim firmama „sugerisali“ da otvore račun u SVB, gdje su i sami držali svoje milione, tako da je na kraju posjedovanje računa u SVB bilo i svojevrstan simbol prestiža.
Za banku to je značilo relativno mali broj klijenata, nekih tridesetak hiljada, koncentrisanih na malom geografskom području i u istom sektoru, ali sa velikim depozitima. SVB banka i menadžment imali su imidž „čuda od djeteta“, koji su bazirali na tvrdnjama da niko osim njih ne razumije „divni novi svijet“ tehnoloških startap kompanija, koje nas direktno vode u utopiju, uprkos opiranju polupismene, neoprane i zatucane mase.
Nakon finansijskog sloma 2008. godine, koji je prvenstveno bio prouzrokovan smrtonosnom kombinacijom deregulacije i pohlepe, SAD su pooštrile pravila za poslovanje banaka, sa aktivom većom od 50 milijardi dolara. Vrlo brzo strah od kolapsa je prošao i bankare je ponovo uhvatila groznica pohlepe, pa su već 2015. godine počeli sa snažnim lobiranjem da se prag podigne sa 50 na 250 milijardi dolara aktive, da bi se banka smatrala sistemski važnom i podlijegala rigoroznijoj kontroli.
Među najglasnijim zagovornicima deregulacije bio je i Greg Becker, direktor SVB banke, koji je u svjedočenju pred Kongresom SAD u 2015. isticao kako njegova banka ima „duboko razumijevanje tržišta na kome posluje, snažnu praksu kod upravljanja rizicima“, te da bi primjena „rigoroznije regulative, obaveznih stres testova i striktnih zahtjeva u pogledu visine kapitala“ značila da bi se pare „umjesto finansiranja kompanija koje kreiraju radna mjesta u inovativnoj ekonomiji“, trošile na poštovanje striktnih standarda.
Kako su nova radna mjesta i napredak ekonomije bankarima svetinje, tako se lobiranje isplatilo, pa je u 2018. godini prag za klasifikaciju kao „sistemski važne banke“ podignut na 250 milijardi dolara aktive.
Depoziti kratkoročni, ulaganja dugoročna
Tokom godina priliva jeftinog novca i niskih kamata, aktiva SVB banke, prvenstveno u vidu depozita po viđenju, je ubrzano rasla, pa je pitanje bilo šta da se radi sa tim parama.
Spasonosno rješenje nađeno je u vidu ulaganja u dugoročne obveznice, mahom desetogodišnje, koje su donosile kakvu-takvu zaradu i od kojih su mnoge kao pokriće imale hipoteke, što neodoljivo podsjeća na 2008. godinu.
Ključni elemenat bio je da se ove obveznice namjeravaju držati do dospjeća, što je omogućavalo banci da ih onda u knjigama vodi po nominalnoj a ne tržišnoj vrijednosti.
Kada je američki FED konačno počeo podizati kamate da bi suzbio „prolaznu“ inflaciju, po običaju tržišne cijene obveznica počele su padati.
Time je sudbina SVB banke bila zapečaćena. Iznenada, tržišna cijena kupljenih obveznica je pala toliko da su one vrijedile manje nego što ih je banka platila, pa je realno banka izgubila dio ulaganja, iako je na papiru i dalje sve bilo u redu.
Revizori – slijepci u mraku
Teoretski, banke ne bi trebale propasti, jer postoji regulativa koja predviđa nadzor, razrađene metodologije za upravljanje rizicima, te nadzor u vidu redovnih godišnjih izvještaja nezavisnih revizorskih kuća. U slučaju SVB banke, svi ovi mehanizmi su praktično zakazali.
Zakonska regulativa je razvodnjena 2018. godine, a prvi signal da nešto nije u redu trebala je biti činjenica da je banka najveći dio 2022. godine bila bez direktora za upravljanje rizicima, nakon što je naprasno u aprilu 2022, tadašnja direktorica podnijela ostavku, ali nikome se nije žurilo da je zamijeni.
Takođe, krajem 2020. godine upravi banke bilo je predloženo da proda dio dugoročnih obveznica te da ih zamjeni kratkoročnim, čime bi se značajno smanjio rizik u slučaju daljeg rasta kamata, što je već bilo očekivano. Direktor i upravni odbor su odbacili ovu ideju, jednostavno zato što bi to rezultiralo prihodima manjim za 18 miliona dolara i što bi to uticalo i na visinu profita i na njihove bonuse.
Zakazao je i posljednji osigurač koji je trebao upozoriti kako regulatore tako i dioničare i klijente da nešto nije u redu, godišnji izvještaj nezavisnog revizora. Samo 14 dana prije kolapsa SVB banke, KPMG je objavio nezavisni revizorski izvještaj o poslovanju banke u 2022. godini, 24. februara, i kako već priliči, zaključak je bio da je sve u najboljem redu sa bankom. „Mali problem“ vezan za (ne)mogućnost banke da do dospjeća drži dugoročne obveznice kupljene kratkoročnim depozitima klijenata, nekako je promakao revizorima. Čudno, jer je svakome ko je barem letimično pogledao bilans banke i površno pratio vijesti, bilo jasno da je banka u velikim problemima.
Svoj doprinos dali su i mediji, pa je Forbes tri sedmice prije kolapsa uvrstio SVB među 20 najboljih banaka u SAD.
Na početku bijaše riječ
Šta je tačno bio okidač za masovnu povlačenje depozita iz SVB banke, ekonomska analiza u obskurnom newsletteru, glasine koje su se širile preko zatvorenih grupa na društvenim mrežama, ili diskretna „preporuka“ vodećih venture kapitalista njihovim kompanijama da odmah izvuku svoj novac iz SVB banke – niko ne zna sigurno. Uglavnom, 8. marta banka se suočila sa povlačenjem stotinak milijardi dolara depozita i to je bio kraj.
Venture kapitalisti, koji su najveći zagovornici nesputanog slobodnog tržišta, sada su histerično zahtijevali intervenciju države i spašavanje njihovih depozita. Iako su po zakonu u SAD osigurani depoziti do 250.000 dolara, ovog puta napravljen je izuzetak i država je dala garancije za sve depozite. Tako je otklonjena opasnost da siromašni milijarderi izgube desetine i stotine miliona depozita u SVB banci.
Automatski, banka kćerka SVB u Londonu je takođe krahirala, pa je kontrolu preuzela država. Srećom, par dana uoči kolapsa, londonska SVB je podijelila 36 miliona dolara u vidu bonusa. Direktor američke SVB, Greg Becker, dvije sedmice prije kolapsa, prodao je svoje dionice banke i inkasirao 3,6 miliona dolara, što je čista slučajnost. Najvažnije je da su bankarski bonusi i depoziti milijardera spašeni, a kockarske gubitke bankarskih menadžera pokriće sirotinja, navikla je već na to.
Dražen Simić
